Putovanja...
Na poslu sam...Kao obično imam viška slobodnog vremena jer sam brza pa svoje zadatke obavim za tren, a preostalo vrijeme surfam...
Tako sam sada s mislima odsurfala daleko daleko...Čitavo vrijeme u glavi vrtim jednu šansonu od Jadranke Stojaković za koju vjerojatno nikad niste čuli...Pjesma se zove Putovanja i trenutno najbolje opisuje moje želje i snove...
Ne mogu mirovati...Ovu godinu sam proputovala stvarno puno za moje prilike. Posjetila sam Sarajevo ( i opet ću), bila sam u Sofiji...Preko ljeta obišla čitavu Hrvatsku uzduž i poprijeko...I s roditeljima stalno nekud idem...Tako sam prošli vikend posjetila Risnjak...No nije mi dosta...Želim više...
Nakon svakog putovanja jedva ostavim da mi se slegnu dojmovi, a već sam puna novih planova...Svakodnevno istražujem koju bih još europsku prijestolnicu mogla posjetiti...Tražim hostele, najbolju opciju za prijevoz, učim o znamenitostima, proučavam karte i pokušavam ih naučiti kako bih se mogla u gradu snaći i prije nego fizički dođem u njega..Čitam dojmove drugih ljudi po forumima...I sva sam puna buba koje samo zuje zuje i nose me u nova maštanja...
Drugi imaju leptiriće u trbuhu kad su zaljubljeni, a ja ih imam kad pomislim na novo putovanje...
Trenutno maštam o Krakowu...Planiram otići tamo 18.11.2007. Tj. frendica i ja...No, postoji samo jedan problem. Frendica se boji da idemo samo nas dvije. Muči je kako ćemo same noću po nepoznatom gradu doći do hostela i slično...Meni to nije nikakav problem...Krakow je jedan od najsigurnijih gradova u Europi, sve je na blizu, a ako nam se nije ništa dogodilo u Zagrebu zašto bi sad tamo...Samo zato što smo strankinje?
Ne znam...Ja vjerujem u sudbinu...I ako je suđeno da mi se nešto dogodi dogodit će se prije ili kasnije i to možda na najsigurnijem mjestu, npr. u mojoj sobi će mi pasti luster na glavu.
Avanturista sam...Volim put u nepoznato...I nema tog straha kojeg moja silna želja za putovanjem ne bi pobijedila...
I nedam da me strah koči...Naravno da kad negdje putujem osjećam nelagodu, imam knedlu u grlu...Pitam se kako ću se snaći, hoću li naći smještaj, hoću li se izgubiti, hoću li znati na kojoj stanici izaći, hoću li se znati sporazumjeti...No sve je to divan osjećaj i čini moje putovanje još uzbudljivijim i ne bih ga mijenjala za ništa...A pogotovo mi je prekrasan onaj osjećaj povratka kući...Kada se vraćam puna dojmova, doživljaja i jedva čekam da svoje iskustvo podijelim sa svojim bližnjima i možda i njih zaintrigiram i potaknem da mrdnu guzom i odu nekamo...
Svoje putovanje volim sama isplanirati...Ne volim biti sputana kao što bih to bila da idem preko neke agencije.Ne volim vremenska ograničenja. Ako mi se nešto svidi volim ostati na tom mjestu dugo, dugo...
Sjećam se svog maturalca u Prag...Sve smo obilazili brzinski...Ništa nisam uspjela doživjeti kako treba...Došli bi, vidjeli i otišli...Doslovno tako...
Danas se Praga jedva i sjećam...Nije mi ostao nikakav poseban utisak na taj grad...Zato ove godine planiram otići i tamo, za Novu Godinu...da osvježim pamćenje, i popravim dojmove:)
Stoga, morat ću počet malo štediti...Da osim što imam za put zaradim i za neki lijepi i vrijedni suvenir...Npr. sliku...
A sad, dosta maštanja, vraćam se poslu...
Odlazim...pa se vraćam....pa odlazim...pa se vraćam....
Ne sjećam se više koliko sam puta napuštala blog...I ne znam koji mi je ovo povratak...Ne znam takodjer ni da li ću opet otići...
Htjela sam otvoriti neki novi blog,ali svidja mi se ovaj moj nick i ne zelim ga se odreci...
Tako da me evo ponovno tu...Na koliko dugo? Nitko ne zna...
...
Jednom sam negdje pročitala da ako ljudi vjeruju u tebe, na taj način ti prenose pozitivnu energiju što pridonosi tvom uspjehu...Zadnjih mjesec dana sam se uvjerila da to nije samo blesava izjava već je i vrlo blizu istini...Kad sam prestala vjerovati u sebe i mislila sve pustiti k vragu, kad sam bila totalno rezignirana i očajna ipak je bilo onih koji su, onda kada ja sama više nisam; vjerovali da mogu preskočiti sve prepreke i uspjeti...I hvala im na tome...
Zahvaljujući njihovoj energiji nisam pokleknula do kraja, i uspjela sam proći godinu makar se isprva činilo nemoguće...Osim toga, počele su mi se slagati i sve ostale kockice, zaposlila sam se u svojoj struci, radno vrijeme mi je fleksibilno što znači da mi fax neće trpiti zbog posla...A plaća mi pokriva sve moje troškove i hirove, a moći ću čak i uštediti...Da radim samo 4 dana mjesečno imat ću dovoljno novaca za čitavi mjesec, a vjerojatno ću moći raditi i više...Trudit ću se uskladiti fax i posao tokom tjedna...A vikend mi i dalje ostaje prazan pa ga mogu iskoristiti kako hoću...
Super je osjećaj biti neovisan...Super je što više ne moram tražiti starce lovu za izlaske...Super je i to što si sad mogu sama kupiti kartu za bus, leće, tekućinu za leće, čizme koje mi se sviđaju...što mogu otići na kavu kada hoću, što mogu otići i na kazališne predstave...ma divan je osjećaj biti SVOJ...a najviše od svega je super što mi je sada skinut teret sa srca zbog toga što moji imaju toliko izdataka za mene i sestru, a sebi priušte minumum..Mislim da konačno stvari idu prema tome da se to promijeni za stalno. Preda mnom su još samo 3 semestra...Deveti semestar je nebuloza, i imat ću maksimalno 15 sati tjedno, a ovaj sedmi i osmi isto nisu tako strašni...Ono najgore što je bilo je treća godina, to sam uspjela izgurati, sve ovo dalje mi se sada čini mačji kašalj....
A najbolje od svega je to što konačno ne moram više raditi glupe poslove poput hostesiranja koje mi je obično zauzelo pola vikenda...
Uglavnom, sve u svemu, dobro mi je krenulo...Bilo je i vrijeme nakon onoliko padova...
Sad čitam Celestinsko proročanstvo, majka kaže da joj je knjiga promijenila pogled na svijet...A čitala sam i kritike, mnogi ljudi tvrde isto...
Obavijest onima koji žele gledati Aidu u Komediji 19.10.2006...Informacije o predstavi mogu naći na www.komedija.hr... A ako ih zanima mogu ostaviti komentar pa mi praviti društvo u gledanju i slušanju...
par nabacanih stvari....
Jučer sam izjavila da sam borac i da se ne predajem do kraja...Danas više ne znam...Mozak mi je prezasićen, htjela bih pojesti prevelik komad kolača, a već sam sita...Čitam i čitam i polako počinjem shvaćati da sam gotova, što znam znam...Ostalo ovisi najviše o mojoj pribranosti, a malo i o sreći...
Čitala sam malo raspored predstava za ovogodšnju sezonu u hnk...Masu toga bih htjela pogledati, no pitam se kim. Dečko mi baš ne voli opere i balete pa ga ne želim siliti...A mislim da ni frendice nisu za tako nešto zainteresirane...
Uglavnom, znam da ne želim propustiti od baleta Trnoružicu; od opera Ero s onoga svijeta, Razgovor Karmelićanki, Seviljskog brijača, Čarobnu frulu; a od drama SIGURNO NE PROPUŠTAM Gloriju i Hasanaginicu, no bila bih zadovoljna i kada bi mi se pružila prilika za pogledati Romea i Juliju te Orestiju...Ma oduševljena sam ovom sezonom u HNK-u...
Još me i ludo zanima da li još uvijek prikazuju Anu Karenjinu u ZKM-u...
A voljela bih još jednom pogledati i Magic Act Show...Blah, ako nađem para i vremena za trećinu od toga nema sretnije od mene...
Nedostaju mi druženja s frendicama...Nisam čitav osmi i sada već polovicu devetog nigdje bila s njima...A osim toga nismo se vidjele ni čitav sedmi...
Fale mi naši mali partiji na domu, pečenje palačinki s nutellom i rađenje moji savršenih malih sendviča sa kukuruzom, kulenom, sirom, paprikom, paradajzom, majonezom, kečapom, maslinama i još masom drugih sastojaka...
Fale mi izlasci u Princ Student, slušanje jugonostalgičnih pjesama i pjevanje iz petnih žila...
Fali mi i alkohol, pivo Tomislav tamno(jer uvijek prifali Velebitskog) od kojeg uvijek iduće jutro užasno boli glava, ali radije bi da me boli od toga nego kao sada od hrpe nakupljenih obaveza...
Fale mi i zafrkancije s dečkima na faksu koje možda više nikad ne iskusim jer oni su prošli, a ja vjerojatno neću...
Još me čeka i posao...Čim završi rujan bacam se u akciju...Želim si jedne divne čizmice na slatku malu peticu, a čisto sumnjam da će mi stara dati skoro 700kn za njih...Ma zapravo dala bi ona meni da ima, ali možda je i bolje da nema...Ovako će mi biti draže kad sama zaradim za njih...Želim si još i jedne tamne denim traperice i pet šest dolčevita u raznim bojama(crvena, bijela, crna, maslinasta, tamnoplava, nebeskoplava, ...), i pripadna sjenila i lakove za nokte...i par komada slatkog donjeg rublja...I još mnogo toga, ali zasad ću se ograničiti samo na ovo...
Ajme i gitara stoji i čeka da je uzmem u ruke...Opet skuplja prašinu, a ja znam samo dva tri akorda...
Ma dosta...Sve će polako doći na svoje mjesto...
Malo jada
Čudno je to kako kad jednom loše krene onda se i tako nastavlja...No ne može zauvijek valjda, jednom će doći ta prokleta kulminacija i opet će sreća na moje kolo...
O čem se radi? Pa recimo da stalno padam ispite u zadnje vrijeme...Učim čitav osmi mjesec i izađem na prvi ispit, dođe mi neki full lagani zadatak kojeg znam riješit, no naravno ja pogriješim u gluposti i pljus, opet sam na početku...Ništa, izađem na drugi ispit misleći ajde nije bio moj dan pa ću ovaj sad rasturit, no vraga staroga, opet dođu zadaci koje znam riješiti ali pogriješim u nebulozi i opet pljus...Ah idem ja na treći, kak se ono veli treća sreća, naučim sve tip top, no preskočim dvije tri stranice koje su mi bile dosadne i činile se nevažne i naravno dođe mi pitanje jedno sa te tri stranice i srećom snađem se nekako, logički zaključim i prođem, ali dobijem 3...tu glupu šugavu trojku s kojom bih u svakom slučaju bila zadovoljna, no sada nisam jer sam se mučila i znam da znam za više...No kaj ćeš, ipak nisam bila u poziciji da je odbijem...
I sad opet izlazim ponovno na ove ispite koje sam pala, i stvarno sam naučila, već mi se povraća kad vidim knjigu i vrti mi se u glavi, ali bojim se da ipak neću uspjeti...Jer nažalost na mom faksu je sistem takav da mi dotične ispite moramo imati 100% riješene da bi došli do usmenog...Nitko nam ne gleda dal nam je postupak točan pa dal smo pogriješili u minusu il plusu, ili tako nekoj gluposti...Sve mora biti tip top, i onda oni koji su malo rastreseni lako padnu bez obzira dal razumiju i znaju to na što su izašli ili ne...I sad meni lijepo visi godina...Sve sam zapostavila drugo...Samo učim, sve ispite sam spremna još od početka devetog, a neke i od prije ljeta, ali neću znati do zadnjeg trena dal ću proći ili ne...A na bezuvjetan upis uopće neću ni računati...Pucam po svim šavovima i dolazim u napast da sve pustim i uzmem odmor jednu godinu, no ipak sam borac i mislim da se neću predati do zadnjeg trena...
A ako padnem neće mi biti tako strašno zbog pada nego zbog društva...No pozitivne strane su te što ću moći raditi više nego što sam to mogla kad sam imala hrpu obveza na faksu...
Možda je tako i bolje...Zaradit ću si za sve male stvari koje nisam mogla imati prošle godine...Izaći ću na sve koncerte jer previše sam ih već propustila zbog nedostatka love ili vremena. Trudim se nekako i prije nego je sigurno da ću pasti ipak izvući pozitivne stvari iz tog pada....
Ovaj deveti mjesec propuštam koncerte( i one besplatne na špancir festu), izlaske, ne provodim dovoljno vremena s društvom, ne mrdam malim prstom da pomognem u kući, ni ne šećem gradom i gledam izloge, odbila sam par ponuda za posao, a da ne pričam o tome da me čeka par super knjiga koje zasad mogu samo gledati kako skupljaju prašinu na polici...Sve zbog prokletih ispita...Daj Bože da to urodi plodom...
E da, i blog više ne pišem...Sve sam podredila faksu...
Ma ne mogu više, definitivno pucam i u komi sam, tak da se javim krajem devetog kad sve bude iza mene, bilo uspješno ili ne...
Grana, nos i prijateljstvo:)
Prije nekoliko godina...Hm…ovo zvuči predaleko u prošlosti…Idem probati ispočetka:)
Prije dvije tri godine bijah mala i uplašena brucošica i kako to obično biva neki rigorozni fakulteti baš takve male i jadne uplašene brucoše vole tjerati da se punom parom u ograničeno vrijeme bez obzira na vremenske uvjete penju na bajnu nam planinu Medvednicu, sa takoreći teško dostižnim vrhom Sljemenom. Kao da nam nije dovoljno što se moramo snalaziti u novoj okolini na faksu nego nam onda još otmu tu dugo priželjkivanu subotu i dokrajče nas do kraja…Iscrpe iz nas i zadnju trunku energije….
Eh da, i tako jedne lijepe sunčane i vjetrovite subote ustadoh teškom mukom preklinjući i fakultete i profesora i sljeme i sve što mi je došlo pod jezik...u 8 krenusmo od tunela…Sve je mirisalo na još jedan uobičajeni odlazak na sljeme…Jurnjava do vrha pa spuštanje nazad i onda trpljenje boli u nogama idućih tjedan dana…
No, kako je život zaista čudna pojava i kako nas često zna iznenaditi tako je bilo i ovaj put…
Jesam spomenula da je jako puhao vjetar taj dan!? A kada puše vjetar onda se i grane jako njišu, jel tako?
I tako mi hodasmo i hodasmo, prođosmo prvu polovicu puta, i onda na prvoj polovici druge polovice puta odjednom nešto krcne, šušne, i paf jedna grana se stropošta na tlo…No pri svom putu ka tlu, grana je naime prošla preko moga nosa, napravila mi dobro vidljivu ogrebotinu, natjerala mi krv na nos i oborila me na pod…Nastao je naravno zastoj, svi ljudi koji su išli u koloni iza mene okupili su se u krug…Natopila sam kakva dva paketića maramica sa krvi koja je curila iz nosa…Teškom mukom uspjela sam zadržati suze i pokazati se kao neslomljiva:) Opipala sam nos, bio je na mjestu, stisnula zube, zatreptala par puta da otjeram par suza koje su navrle i rekla kako je sve u redu i nastavila dalje do izvora…Tamo sam oprala krvavo lice i ruke, osvježila se i našalila se par puta na svoj račun…Ljudi su mi rekli da kažem profesoru za nezgodu pa možda dobijem dva potpisa, no nisam ipak igrala na tu kartu…Dobih samo jedan potpis, a profesoru nisam ni spomenula nezgodu…
Poanta ovoga što pišem u biti nije ta da svima dam na znanje koji sam baksuz već mi je cilj da dokažem kako:
Naime…možda sam dobila granom po nosu i nekoliko dana mamila poglede sa velikom crvenom izraslinom po sredini face, ali sam zahvaljujući toj grani stekla dvije jako dobre frendice na faxu…One nisu bile u mojoj grupi i nisu znale za mene, ali nakon te subote pročulo se po nekim krugovima na faxu o mojem incidentu i one su se raspitale koja je to cura dobila po nosu…Tako je pažnja malčice svrnuta na mene, upoznah I&I i evo do dana današnjeg mi održavamo svoje prijateljstvo koje svakim trenom postaje sve intenzivnije i sve ljepše…
18.01.2006. u 19:58 | 5 Komentara | Print | # | ^
Zmije, kokoš i kupus...
Neki ljudi sanjaju svaku noć, neki sanjaju tu i tamo kada imaju što za odsanjati, a neki pak ne sanjaju nikada…
Sebe mogu svrstati recimo u zlatnu sredinu…Volim sanjati, ali u većini slučajeva se ne sjećam onoga što sam sanjala…Katkada mi tokom dana tu i tamo blicnu sadržaji mojih snova, ali da zapamtim san od početka do kraja sa svim njegovim pojedinostima to je stvarno rijetko…Da bi se tako nešto dogodilo san zaista mora biti impresivan, u svakom drugom slučaju ne pridajem mu preveliku važnost…Odnosno smislene snove u kojima se bavim svakodnevicom ne pamtim uopće…
Trenutno se mogu živo prisjetiti tri sna…
Drugi san je pomalo apsurdan…Sanjala sam ga nedavno i njegovim prepričavanjem izazvala smijeh u mnogih. Objašnjenje za taj san nemam…
Silazim s autobusa, na stanici je malo dijete od maksimalno dvije godine, samo bez ikoga okolo…Pitam ga čije je? Ne odgovara nego plače, ja ga nastojim utješiti..Osvrćem se da vidim postoji li živa duša na toj stanici, ali nigdje nikoga…Nemam koga pitati za savjet što s djetetom pa ga odlučujem uzeti, primam ga u naručje i nosim prema kući, dijete se smirilo…Putem sretnem susjedu koja mete dvorište. Kažem joj da sam našla dijete i ne znam što ću. Žena me gleda kao da sam luda i pita me koje dijete? Ja pogledam u naručje i skužim kako u njemu držim živu kokoš…
Treći sam sanjala vjerojatno pod utjecajem ovih novogodišnjih blagdana…Mamino rađenje sarme dan prije sigurno je uzrok tome što su mi se u snu našle divovske glavice zelja iliti kupusa. Bila sam u posjeti svom rodnom mjestu koje je inače poprilično brežuljkasto i reljefno jako razvedeno…Išlo mi se kući jer sam bila prilično umorna, ali starci su i dalje trusili gemište…Tvrdoglava kakav jesam odlučila sam krenuti pješice…Nisam daleko odmakla kada su se počele dešavati nevjerojatne stvari. Sa svih strana prema meni su se počele kotrljati goleme glavice zelja, promjera dva metra, tri metra pa i više. Skakala sam u stranu da izbjegnem, a one su se ko biljarske loptice počele sudarati i odbijati…Nisam se imala kamo skloniti, a izbjegavanje me počelo prilično izmarati…Idući tren čula sam zvuk kamiona i znak kočenja…zadnji prizor sna- golemi kamion zabušio se u još veću glavicu zelja, u taj isti kamion zabušio se naš mali zeleni autić, a sve zelene glavice zelja odjednom su se prestale kotrljati i ostale su stajati na mjestu svaka se malo njišući dok se nije konačno zaustavila:)
Ima netko da mi pokuša barem malo objasniti čemu sve nebuloze u mojim snovima jer prilično je očito da mi sanjarica i ne može baš tako dobro poslužiti…
07.01.2006. u 16:29 | 14 Komentara | Print | # | ^
...it's me and my life...
Omiljena poslovica moje mame, ili ak već nije omiljena onda sigurno najčešće izgovarana…
U današnjoj situaciji kad je bila izrečena mislilo se da sam ja prebirač, a moj budući dragi otirač…hehe…
Moja draga mam misli kak ja preveć izbirem, i kak mi dobre partije prolaze ispred nosa…Ona se također brine da ću ostati sama…Ona je loko u totalu…Ma ona je lokisima:)
To se čak ni ja ne brinem…
Današnji razgovor o mom ljubavnom životu završio je zaključkom kako ću ja kad nađem dragog( mada je prema njenom mišljenju upitno I dal ću ga naći!?) sigurno nabasati na nekog mnogo starijeg od sebe…Sigurno će to biti neki rastavljeni lik koji već ima dvoje deriščadi…Neki iskusan ženskar koji će mi uspjeti smotati pamet ( opet je upitno dal ima kaj smotati!?)…Jerbo vam ja ljudi moji dragi nisam u rangu sa svojim vršnjacima I nikako se s njima ne kužim, i nije mi suđeno da budem s dečkom svoje dobi…Eto ti ga na…Zato draga moja nacijo blogerska ako je vjerovati riječima moje majke, i ako ona ima imalo vračarskih sklonosti mene čeka poprilično buran život…
Da ga opišem u par crta:
-u 26 počinjem se brinuti za opstanak svojih gena pa odlučujem krenuti u potragu za ozbiljnim životnim partnerom, no to mi baš ne uspijeva
- nakon višegodišnjih bezupsješnih nastojanja za pronalaskom mužjaka koji se neće vući okolo i pariti sa ostalim ženkama, nego biti samo uz mene, polako gubim nadu…
- na pragu sam tridesetih ( bem ti ja sam Briđet Đons s Balkana)- još uvijek solo…
- godinu dana cmizdrim i odlučujem da ću se zarediti, a onda na poslovnom putovanju srećem čovjeka u srednjim godinama…
- on je naravno markantan, uglađen, voli poklanjati cvijeće, nosi dobre šuze, ima lijepe zube( ne protezu, nego prave zube), košulja mu je ispeglana, ten preplanuo, nokti uredni, financijska situacija dobra( makar to I nije tak bitno jer ja ću biti važna poslovna ženska:), svira gitaru, čita knjige, zna voditi razgovor, visok je barem 185( ispod ne ide), ne depilira prsa( jer ipak je on pravi muškarac, a ne metro), igra golf, nepobjediv je u šahu, član je mense, ima mnogo životnog iskustva i prešao je pola svijeta, voli planinariti, avanturist je, dobro pleše, vozi bicikl, čita dnevne novine i kuži se u stanje u svijetu, nikada mi ne dopušta da sama platim piće, donosi mi domaćica kekse na sastanke( moji omiljeni), sviđaju mu se moje pjegice, voli zimu, zna promijeniti ulje u autu i staviti lance, zna nacijepati drva i ima viksu u gorskom kotaru, voli mačke i ostale životinje, kad nađe vremena volontira za okoliš, ne puši, pije samo u specijalnim situacijama, ne znoji se pretjerano i uvijek fino miriše, znam sam skuhati večeru…nije snob, uvijek daje prosjacima na ulici, staru odjeću nosi u caritas, mjenja donje rublje sakodnevno, pere ruke nakon piškenja i onog drugog:), odmiče mi stolicu u restoranu, sluša rock i ima sve dobre stare ploče…
- meni naravno ne treba dugo da padnem u trans- bezglavo se zaljubljujem…
- provodimo nekoliko sretnih mjeseci skupa- naravno za to vrijeme meni uopće ne pada na pamet zašto je on sam?, viđamo se onoliko koliko nam posao dopušta( oboje smo poslovni ljudi), svaki susret je drugačiji i neponovljiv…
- ja cvjetam, a prijateljice su skeptične…
- nakon 6 mjeseci poziva me na ozbiljan razgovor- govori mi ida ima ženu i djecu
- moj svijet se ruši, utapam tugu u alkoholu jer nemam hrabrosti ubiti se; telefon zvoni sto na sat, nitko ne zna sto je sa mnom…
- nakon dva tjedna dolazim k sebi i odlučujem krenuti dalje, no kako to ide susrećem ga u gradu…Trči za mnom i rasplače se…Kaže mi da me voli i da je ionako pred razvodom, moli me da ga čekam, da će se sve srediti, uvjerava me da smo mi jedan za drugoga…ja ne pristajem…
-dolazim kući, mozgam nekoliko dana, i shvatim da sam luda za njim, zovem ga i dajem mu ultimatum da se razvede u roku mjesec dana ili me gubi…Kaže da će učiniti štogod zatražim…opet provodimo sretnih tjedan dva skrivajući se od ostalih…
- nestrpljivo iščekujem razvod, govori mi da se nešto zakompliciralo, ja mu vjerujem…mjesec je prošao, prošla su dva, prošla su tri, …..prošla je i godina…on je i dalje u braku, a ja sam i dalje s njim…
- skoro su mi 32 godine, ne znam što ću sa svojim životom…dal da mu vjerujem ili ne…jednog dana šetajući gradom vidim njega i kćerku mu...u tom trenu shvaćam da nisam ta koja će raoriti obitelj…
- prekidam sve, plačem, tugujem, odlazim na karibe da dođem k sebi…tamo uhvatim malo energije..
- pri povratku mirim se s tim da će moji geni ipak ostati moji i neće ići dalje
- posvećujem se poslu, dostižem vrhunac uspjeha…društevni život se raspojasao, kulturni također…
- prestajem razmišljati o ljubavi, braku, djeci, dostigla sam stanje u kojem me nitko i ništa ne može povrijediti i u kojem gazim sve pred sobom…
- 35 mi je godina, postigla sam sve što jedna žena može postići ( ako izuzmemo obitelj)
- dobivam titulu hladne krave
- unatoč tome prijatelj s posla me stalno zove na kavu, provodim mnogo vremena s njim…odlazimo skupa na predstave…za mene on je običan šmokljan koji ne zna iskombinirati kravatu i košulju…tu i tamo mu dijelim savjete…a dalje, tko zna!?
i sad kad si razmislim, nije to sve skupa tak ni loše...bit ću hladna krava, ništ me neće dirat...bit ću No.1 u firmi, a možda ću imati i svoju...vozit ću auto na vodik...
ma draga majko sad si mi zbilja raspojasala maštu sa svojim fix idejama...od danas gledam samo starije, i to ne one starije pet šest godina, nego 10-15...buahahaha...
Samo, hm...problem, di da ih nađem!?
30.12.2005. u 19:33 | 10 Komentara | Print | # | ^
Svašta nešto
Daklem…majka, seka i ja udrile smo peći kolačiće…Kuhinja miriše na bademe, lješnjake i naranče, muzika trešti, a seka i ja tackamo i radimo božićne zvjezdice( da, da, malo smo fulale Božić…)
Ginem za tim da dobijem koju kilu i da mi traperice konačno budu popunjene na pravim mjestima iliti da mi se malo masnoća nataloži na dupetu:) Zasada je sve otišlo na bušu, i sada dok sjedim jedan šlaufek mi se prelio preko ruba traperica...Mačak je najušio moje novozadobivene jastučiće pa mi sve češće liježe na trbuh i zadovoljno prede…Khm, khm…moram paziti da mu to ne pređe u naviku…
Već par dana spremam se za tretman depilacije…U kućnoj radinosti…To će reći da ću otapati vosak, tackati ga po nogama i onda trpiti vanzemaljske bolove…To također znači da ću istegnuti sve glavne žile na tijelu da dođem do nepristupačnih mjesta jer me moja seka naravno ne želi depilirati, a majci su to gluposti…Da, da, i meni bi bile da imam tri dlake na nogama koje mogu ščupati s pincetom…Enivej, već mjesec dana, ili više uzgajam dlake da dosegnu željenu dužinu i da ih mogu lagano iščupati…Znači, trenutno izgledam ko king kong…To isto tako znači da već više od mjesec dana ne nosim najlonke boje kože nego one crne neprozirne tako da se ne vide pošumljeni dijelovi…A ne volim baš crne najlonke…U njima mi noge izgledaju tanko…
Božić je prošo…Nisam ga ni osjetila, nije bilo snijega, nije bilo kolača ( mam se neda peći kolače za Božić, zato to nadoknadi za Novu)… Nije bilo Polnoćke…Tj. bilo je, al mene nije bilo na njoj…Zapila sam polnoćku u bircu ispod crkve…
Nije bilo ni poklona, ko i obično…Ne dobivam poklone za Božić, al nisu mi ni falili…Ponosim se sa sobom, dosegla sam jedno više stanje u kojem mi više takve stvari nisu bitne…Nije da ne želim, oooo želim itekako, ali nije mi prioritet…
Khm…khm…kupila sam si sama poklon, makar to i nije poklon nego nešto što mi je neophodno i čega baš nemam u velikom broju…
Kupih si grudnjak , rozi, presvucen sa čipkom, ali ne bilo kakav nego sa umecima…I to ne ona dva mala umetka, nego 4…Kada sve to natrpam izgledam prilično obdarena…Za moje pojmove izgledam si ko Super Silva…Jerbo si inače u normalnim okolnostima izgledam ko hodajuća ishoblana daska…Eto, sad i ja malo mogu hodati sa dva brda ispred sebe:) I to sve skupa izgleda potpuno prirodno…Toliko prirodno da mi je neki tip uletio vani i htio opipat dal su prave…Hehe…Ofkors, u svakodnevnoj situaciji umeci stoje u ormaru:)
Dok ja tu meljem naveliko tijesto čeka u frižideru da padne pod moje nemilosrdne ruke i da ga pretvorim u rajske kolačiće…Čeka me posla barem do ponoći…
Radimo već spomenute Božićne zvjezdice, narančine kockice, badem kocke, bajadere, kiflice, jaffa kocke, mađaricu, nešto od limuna, raffaelo, dunavske valove…I ako nam nešto još padne na pamet…
Ako već ne uspijem dobiti naslage na guzi sigurno će mi se na facu u iduća dva tri dana doseliti toliko željena kolonija bubuljica…A to se traži, kaj ne?
Ništa, odoh ja, ko je za kolače neka javi:)
28.12.2005. u 18:20 | 7 Komentara | Print | # | ^
